Zanimljivosti u rubrikama :)
|
BILA — ŽUPA SV. FRANJE ASIŠKOG (BBL) |
Nastanak i razvoj župe Bila
Župa Bila nastala je djelidbom čuklićke župe 1925. godine i jedna je od najmlađih župa u livanjskom kraju. Kako je utemeljena na blagdan sv. Franje (4. listopada) spomenute godine, tako je i izručena njegovoj zaštiti. Prva misa u novoj župi slavljena je na svetkovinu Bezgrješnog začeća 8. prosinca iste godine pa je povodom toga u župi dugo vremena poslije bio običaj da toga dana ima kolo iako je to vrijeme adventa. Za prvog župnika biljanske župe imenovan je fra Ljudevit Bralić, rodom iz Čuklića, koji je „podigao“ župni ured i štalu u Biloj a za crkvu je, kao kapelica, služila priprosta drvena baraka.
Iako župa Bila nema osobito velik broj svojih naselja, njihov razmještaj učinio je da je ona jedna od prostorno najnepovezanijih župa u livanjskom kraju; vjerojatno je samo župa Vidoši nepovezanija. Biljansku župu tvore sela: Bila, Srđević, Držanlije, Grborezi, Komorani i Zabrišće.
Stara drvena kapelica izgorjela je 1932. godine sa svim svojim inventarom. Kratko vrijeme nakon toga, u vrijeme župnikovanja fra Paške Dumančića, započela je priprava za gradnju nove župne crkve prema planu čuvenog Karla Paržika. Kamen temeljac blagoslovljen je 4. listopada 1935, a gradnja je započela sljedeće godine da bi neposredno pred početak Drugog svjetskog rata crkva bila pod krovom, dok je zvonik bio sazidan do visine pobočnih lađa.
Radovi na izgradnji crkve, koja je inače bazilikalnog oblika, nastavljeni su istom 1955. i potrajali više godina, te je zvonik dovršen tek 1966. godine. Potom je uslijedilo umjetničko uređivanje crkve, koje se od kraja šezdesetih protegnulo na sljedećih desetak godina, nastavilo se osamdesetih godina, da bi svoj sadašnji izgled ona dobila tijekom 2001. kada je potpuno obnovljena prema nacrtu ing. Zorana Jeramaza iz Splita dobivši nove bačvaste svodove. S novim i osvježenim podom, s obnovljenim i umivenim fresko-slikama križnog puta slikara Ivice Šiška, ona je sada vrlo ugodan prostor za nedjeljna euharistijska slavlja i druge molitvene skupove.
U selu se Zabrišću već odavno nalazi područna crkva posvećena sv. Stjepanu Prvomučeniku; u prosincu 2000. i u rujnu 2003. godine crkva je potpuno obnovljena. Ovom bogatom nizu gradnja u župi Biloj dodajmo kako je u Grborezima u kolovozu 2006. započela a 2008. godine dovršena gradnja potpuno nove crkve. Podsjetimo se kako je upravo u Grborezima otkopana i istražena najbogatija srednjovjekovna nekropola. Njezini bogati ostatci nalaze se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Uz spomenute podignute crkve, treba svakako istaknuti da i svako naselje (selo) u župi ima i svoje groblje s kapelicom.
Prvotna župna kuća izgrađena je 1966. godine prema projektu Ante Baraća iz Splita (iako je bila vlažna i još potpuno neizgrađena župnik fra Boris Barun uselio u nju 16. prosinca spomenute godine). Kuća je nadograđena 1987., proširivao ju je župnik fra Tomo Maganjić, a sadašnji unutarnji i izvanjski izgled dobila je 2003. godine u vrijeme župnikovanja fra Miroslava Ištuka.
Župa Bila brojila je 1935. godine 2.900 članova, 1970. imala ih je 3.169, dok je 2006. imala 2.033 vjernika u oko 556 obitelji odnosno 3,65 članova po obitelji. Kao i u drugim livanjskim župama, stanovništvo je i iz ove župe odavno odlazilo i vraćalo se, te tako i danas dvodomci imaju svoje kuće i ovdje na rodnim ognjištima, ali brojni i diljem Europe ili najčešće u Hrvatskoj. Ova činjenica predstavlja pravi problem za utvrđivanje točnog broja župljana budući da prigodom božićnog blagoslova kuća, kada se obično obavlja popis, svećenici zateknu zatvorena vrata na znatnom broju kuća.
Pastoralno osoblje
Nekoliko statističkih i zanimljivih podataka iz 85.godišnje povijesti župe Bila. Najprije ću nas podsjetiti na župnike koji su djelovali u ovoj župi. Nakon fra Ljudevita Bralića (1925. – 1929.) do danas župnici su bili:
Fra Petar Ević (1929. – 1931.), fra Franjo Ćurić (1931.-1934.), fra Paško Dumančić (1934.-1940.), fra Branko Krilić (1940.-1941.), fra Vlado Marijan Ćurić (1941-1946.), fra Serafin Sarić (1949.-1953.), fra Krešo Bralo (1953.-1954.), fra Ivo Pelikan (1954.-1955.), fra Valerije Voloder (1955.-1964.), fra Boris Barun (1964. - 1973.), fra Trpimir Kaić (1973. – 1979.), fra Bono Vrdoljak (1979. – 1982.), fra Tomo Maganjić (1982.-1991.), fra Kazimir Dolić (1991.-2000.), fra Miroslav Ištuk (2000.-2009.) i fra Zoran Tadić (2009.- ).
Prvi kapelan u župi bio je fra Anto Perković koji je u Bilu došao 5. lipnja 1967. godine. Bio je malo više od dvije godine jer je 17. srpnja 1969. premješten u Podhum. Tako je župa sljedeće četiri godine bila bez kapelana. A onda je početkom lipnja 1973. za kapelana u Biloj postavljen fra Franjo Markica Vrdoljak. On je ostao do rujna 1975. godine. Potom je župa opet neko vrijeme bez kapelana dok u nju 7. srpnja 1976. nije došao fra Berislav Kasalo. Nakon njega su se kapelani smjenjivali vrlo često i za relativno vrlo kratko vrijeme bio ih je doista lijep broj: fra Bogdan Jolić, fra Stipo Knežević, fra Krešo Bralo, fra Miroslav Vrgoč, fra Jozo Mihaljević, fra Mogomir Kikić, fra Kazimir Dolić, fra Franjo Vrgoč, fra Velimir Zirdum i fra Ilija Krezo.
Sestre franjevke djeluju u župi od 15. prosinca 1966. kada je u župu došla s. Serafina Križan iz Ljubunčića, kako župni kroničar napisa, „u službu župi i župniku“. Bila je kratko vrijeme i otišla. A onda od 17. rujna 1974. ponovno sestre franjevke djeluju u župi. I opet je prva došla s. Serafina. Njoj se 23. rujna iste godine priključila s. Božidarka Kovač. Trenutačno u župi župniku fra Zoranu u katehizaciji i vođenju domaćinstva pomažu s. Emanuela Jukić i s. Marica Pavlović.
Duhovna zvanja
U nevelikoj svojoj povijesti dala je župa Bila Katoličkoj crkvi u Bosni i Hercegovini znatan broj svećenika-franjevaca (16) i nekoliko časnih sestara redovnica. Tako svećenici-franjevci iz župe Bila su:
Iz Srđevića su: fra Ivan Šarić, fra Anto Vukadin, fra Bogdan Vrdoljak, fra Anđeo Ćurić (strijeljan u Zagrebu 1945. na povratku kući nakon povlačenja hrvatske vojske), fra Jakov Kuprešanin, fra Jozo Vrdoljak, fra Tvrtko Vrdoljak, fra Stipo Knežević i fra Ivan Kasalo
Iz Bile su: fra Bono Grebenarević (također ubijen nakon rata na bugojanskoj Malti), fra Danijel Krželj (profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, njegova mlada misa 1963. bila je prva mlada misa koja je uopće slavljena u župi), fra Tihomir Salapić i fra Marko Semren (prvi biskup iz livanjskog kraja u povijesti i 50. biskup koje je franjevačka provincija Bosna Srebrena dala Katoličkoj crkvi u Bosni i Hercegovini).
Iz Komorana je fra Draško Teklić.
Iz Zabrišća je fra Ljubomir Galić.
Iz Držanlija je fra Ignacije Mamić.
Iz župe Bila potječu časne sestre redovnice:
Iz Srđevića: s. Lucija Vukadin, s. Zora Vukadin, s. Svjetlana Badrov, s. Margareta Vrdoljak, s. Gracija Vrdoljak i s. Ruža Periša.
Iz Držanlija: s. Felicija Bijader.
Zanimljivosti
18. lipnja 1967. prvi put su u župi uvedene dvije mise nedjeljama i zapovjednim svetkovinama.
24. lipnja 1968. godine iz župe su Bila u Podmilačje hodočastila tri puna autobusa vjernika. „Oduševljenje vjernika nad onim što su vidjeli i doživjeli tamo!“ piše kroničar.
28. srpnja iste godine bila je u župi krizma. Biskup mons. Alfred Pichler krizmao je tog dana 175 krizmanika.
Prva misa ponoćka proslavljena je u župi 25. prosinca 1971. godine. Prije toga su u 5 sati slavljene tri mise zornice.
Kroničar župe bilježi kako je 12. lipnja 1974. poslije podne padala kiša a po vrhovima Kamešnice zabijelio se snijeg i osvanuo i sutradan na blagdan sv. Ante. Isti kroničar bilježi da je 1. rujna 1978. osvanuo snijeg na Kamešnici, Goliji, Cincaru, Troglavu i Šatoru, na svim većim visovima oko Livanjskog polja. Kroničar piše: „Snijeg je pao još jučer poslije podne, ali se nije vidio od magle i oblaka po brdima! Na Bjelašnici u 7 sati izjutra snijega bilo 17 cm“.
4. siječnja 1976. bila je vanjska proslava 50. obljetnice župe.
BILA
Sastoji se od više zaselaka: Karačić, Bila i Mejdan, te Crni Vrh. Selo Bila je zabilježeno u prvom turskom popisu stanovništva krajem XV stoljeća.149 Biskup Miletić selo označava 1813. kao Karačić (Karagich). Zemlja u Biloj bila je vlasništvo Rustempašića iz Gornjeg Odžaka kod Bugojna, skopaljskih Duratbegovića, te livanjskih Baljaka, Mulalića, Huskića, Karalića i Jahjefendića.150 Još ranije zemlju su ovdje imali Džepari i Burkići.
Dva stećka nalaze se u zaseoku Mejdan. Jedan kameni sanduk je obilježen motivom konja i neke životinje u plitkom reljefu. Na lokalitetu zvanom Gaj nalaze se ostaci starog muslimanskog groblja. Nema nišana i vidljivi su samo ostaci kamenih okvira mezarova. Harem je potpuno zapušten i o njemu niko ne vodi brigu. Uz cestu Livno-Split je malo pravoslavno groblje sa par križeva bolje izrade, koji datiraju s kraja XIX stoljeća. U Biloj su dva katolička groblja, oba mlađa. U selu je više bunara. Baljkov bunar je u Baljcima, na putu, i dubok je oko 4 metra. Bunar Bila je dubok oko 5 m i ne presušuje i za najvećih suša.
Ne presušuju ni bunari Ćergovac i Ivankovića bunar. Ovdje je izvor potoka Lastva. Toponimi Bile su: Ahmetovača, Alčaruša, Alčevina, Aluga, Bajkov brig, Baljkov bunar, Barica, Bastišće, Begluk, Berkuše, Bila bunar, Bostani, Brda, Budžak, Bunar, Busika, Businke, Busišće, Crni vrh, Crnkuša, Cair, Čaruše, Catra, Ćergovac, Ćurutalije, Dolac, Đeldumuša, Džeparuša, Gaj, Groblje, Gusto trnje, Hodžinica, Ivankovića bunar, Jaruga, Jasika, Javorača, Jezera, Jezerine, Jezik, Kalberovina, Karabuša, Karaluša, Kontača, Kovanluk, Krčine, Kukuše, Kurtača, Kurtovače, Kužno groblje, Lanišće, Lastva, Lokva, Lončaruše, Maraguše, Marina kuća, Martezanuša, Mirće, Močvare, Mogradi, Mučenica, Mukinje, Opačica, Podenkuše, Podovi, Putine, Rašeljka, Ribnjak, Seferčehajuša, Sirota, Skladi, Smoljak vrilo, Štrikodol vrilo, Šukanuša, Tavan, Terduša, Tuk među Opačicom, Ličila, Žalonja.
U Biloj su 1813. godine živjeli muslimani i katolici. Bošnjaci su: BALJCI -Prema porodičnoj tradiciji Baljci su na Livanjsko polje doselili iz sela Bajagića kod Sinja nakon završetka Kandijskog rata. Prema istoj predaji Jusuf Baljak ode sa turskom vojskom u rat, gdje se pokaza kao hrabar vojnik, pa mu bi dodijeljen timar u Livanjskom polju, u Biloj. Bila je tada bila pusto selo. Dobio je i pravo da iz Kaura dovede kmetove na desetinu. Baljkovu avliju sa visokim obrambenim zidovima u ljeto 1878. godine opkoliše kmetovi i zaprijetiše Baljcima da idu iz Bile ili će zapaliti kuću.
Kada ovi otvoriše kapiju, kmetovi im dadoše dva konja i dvije krave, te zlato koje su imali i povorka Baljaka krenu preko polja u Komorane kod Borića koji su imali tvrdu kulu i gdje nije bilo nemira. Sulejman Borić, punac Age Baljka, dade im smještaj i savjet da ne idu u Hlivno, jer će tamo biti ubijeni. Dogodine se Baljci pogodiše sa Borićima da im prodaju nešto zemlje na lijevoj strani potoka u Komoranima, pa u Splitu zamijeniše nekoliko fesova zlata za austrijski novac i time platiše. Kmetovi su im bili Baraci iz Bile, koji su tu prvi put zabilježeni 1829. godine. KARAČE - preselili su u Livno po austrougarskoj okupaciji 1878. godine iz zaseoka Karačić.
Danas su u selu samo Hrvati. Hrvatski rodovi u Biloj su: BADROVI - preselili iz Podgradine; BALTE sa Tijarice u Dalmaciji prije 1815. godine; BARACI - iz Bajagića kod Sinja. Bilo ih je 1741. godine u Čaprazlijama; BOLOTINI - iz Aržana u Dalmaciji. U Bilu su doselili iz Grboreza; GREBENARI - u Srdevićima su 1741. godine; IVANKOVIĆI - doselili iz Dobranje u Dalmaciji. God. 1814. upisani su kao: Caran ili Ivanković (Chiaran alias Ivancovich); KOVAČI - iz Ljutog Doca u Hercegovini; KRŽELJI - iz Žeževice kod Zadvarja u Dalmaciji; KUPREŠANIN -doselili sa Kupresa; MILANOVIĆI - iz Otoka kod Sinja; SEMREN (ranije Subašić) -sa Klisa u Dalmaciji; ŠPERCI - iz Dalmacije; VIDOVIĆI - ranije Pravdići iz Dobrog; VRDOLJACI - iz Dalmacije. U Srdevićima su 1741. godine.
Od Srba zna se za KOZOMARE. God. 1813. u Biloj su bili samo muslimani i katolici.
BILA-BRINA
Sela Bila, Zabrišće, Guber, Držanlije, Rapovine i Žabljak smjestila su se uz zapadne i sjeverne obronke brda koja se steru u polje od planine Tušnice. Izuzetak su Komorani i Grborezi koji su u polju.
ZABRIŠĆE
Smješteno je na brijegu, desno od ceste koja vodi od Splita prema Livnu. U defteru iz 1604. godine upisana su dva toponima koja podsjećaju na ime sela: Breste i Brešić. Dragičević selo 1741. godine bilježi u obliku Zabrischie, a Bogdanović 1768. godine kao Zabriska. Imanja su ovdje imali Huskići, Mulalići, Muftići i Čizmici iz Livna, te Durutbegovići iz Skoplja.153 Na Sturbi ispod Zabrišća stoji Brdarev mlin.154 Toponimi Zabrišća: Bajrak, Baljkuše, Barovine, Begluk, Biošnica, Bioštica, Boričevina, Brašnica, Brusnica potok, Ciganski put, Cipac, Čupeljuša, Ćurutalije, Debeljača, Dranuša, Džamuša, Gnjilovače, Grgine njivice, Huskuše, Jandruša, Jažva, Kalabuša, Konopi, Krivi begluk, Lugulja, Luka, Lusčice, Mašet, Medakuša, Mejdan, Okruglica, Okrugljač, Otok, Perkuša, Pipičino staro kućište, Piskulja, Prosine, Pučiguz, Rakita, Rivine, Roduše, Spahino vrilo, Spužipolje, Strujuša, Stup, Sturbica, Vrbica, Zabušni lisac (Zabriške liske).
I u ovome selu su živjeli Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Bošnjaci su MUFTIĆI -porijeklom su iz Livna, a u Zabrišću su imali zemljišta nekadašnjeg timara. Ovdje je živio jedan od pripadnika ovog roda, Pašo Muftić, sin Ibrahimov. Njegov brat Hasan, kao i Nurko Muftić, sin Ahmetov, imali su ovdje nekoliko kmetskih selišta.155 Pašo je umro 1895. godine, a njegovi nasljednici su 1904. godine prodali svoje imanje Galićima> i preselili u Komorane, gdje i danas žive njihovi potomci. Svi Galici, od prvog doseljenika Filipa do danas, s Muftićima se paze kao s rodbinom. Jedni su kod drugih bivali i u žalosti i u radosti.b7 STRUJE - u Zabrišće i Guber su doselili iz Priluke. Iselili su u Livno. Muslimansko groblje u Krivom viru na Sturbi nosi ime Strujino greblje.
Hrvati u Zabrišću su: BRALE - sa Sviba u Dalmaciji; BRDARI - sa Sviba u Dalmaciji; CRNJAK - preselili iz Listana; ČEKE - preselili iz Čuklića; DRONJIĆI - u Biloj 1815. godine; FRANJIĆI - iz Smričana; GABRIĆI - preselili iz Zastinja; GALICI - iz Sviba u Dalmaciji. Filip Galić (1859-1934) došao je kao momak i smjestio se u jednom hajatiću koji su mu dali Muftići; GREBENARI - preselili iz Bile; JURIĆI - preselili iz Lipe; KASALE (ranije Banić) - preselili iz Prologa; KNEZ - preselili iz Prologa; KOVAČI - preselili iz V. Kablića; KRŽELJI - iz Dalmacije; LOZANČIĆI -preselili iz Potočana; ŠIŠKE - doselili sa Sviba u Dalmaciji; TEKLIĆI - preselili iz Komorana; ZOROJE. U selu su živjeli starokatolici, ali ih danas više nema.
Nije poznato koji su pravoslavni rodovi bili u Zabrišću 1813. godine, kada su tu evidentirani.
GRBOREZI
Selo je smješteno uz put koji vodi od Gubera prema Prologu. Na topografskoj karti iz 1882. godine uz put je bio samo han Grborezi (Sušica han), dok su dva zaseoka bila u polju, dosta udaljena od ceste. Razlog tome je što su graditelji ceste od Gubera do Prologa, izgrađene iza 1860. godine, izabrali najkraći pravac preko polja, te ostavili Komorane i Grboreze u polju. Tek mnogo kasnije su počele nicati kuće uz cestu. Grborezi se spominju u turskom defteru iz 1604. godine pod današnjim imenom, pa, zatim, u popisu biskupa Bogdanovića 1768. godine u obliku Garbavzi. Miletić ih 1813. zapisuje kao Garborecz. U selu i njegovoj okolici ustanovljeno je postojanje 284 stećka. Na lokalitetu Mramorje je velika nekropola sa 86 stećaka u obliku sanduka. Dobar broj je amorfnih formi, slabije obrađenih i bez plastičnih ukrasa. Ova je nekropola detaljno istražena od 1954-1956. godine i otkriveni su značajni predmeti. Od ukupno 265 grobova, nalazi su nađeni u 73 grobnice, sa 146 predmeta, većinom nakita. Muslimansko groblje nalazi se uz glavnu cestu prema Prologu, sa desne strane.
U njemu ima dvadesetak starijih nišana, od kojih je jedan dio sa natpisima pisanih arebicom. U haremu se pokopavaju stanovnici Grboreza i Komorana. Na maloj glavici između Komorana i Grboreza je napušteno katoličko Petrino groblje. Ovo je srednjovjekovna nekropola sa nekoliko stećaka, kamenih ploča utonulih u zemlju. Groblje je u XVII ili XVIII st. aktivirano za ukop katolika iz ovih sela. Selo ima dva javna bunara: Hodžića i Bolotinov bunar. Ovaj drugi, koji je u Donjim Grborezima, često presušuje. Zapadno od sela protječe potok Hodžića jaruga, a u polju ispod sela je vodotok Stara Studba. Toponimi: Abidovica, Begluk, Birnoktuša, Blaca, Bolotinov bunar, Boniša, Čardak, Ćatuša, Divljakinja, Duga njiva, Dugo polje, Dželaguša, Đonlaguša, Hodžića bunar, Hodžića jaruga, Jagme, Kajuša, Mali Rajkovac, Marinkuša, Modruša, Mramorje, Petrino groblje, Piskovišće, Podovi, Prikača, Rajković, Spužipolje, Stara studba, Šafran, Španjuša, Štit, Torina, Zelija, Žiškuša.
Bošnjaci u Grborezima su: HODŽIĆI - misle da su najstariji muslimanski rod u selu. Isto prezime nalazi se po austrougarskoj okupaciji 1878. godine u gradu Livnu, Rapovinama i Zagoričanima, no nije poznato da li imaju ikakvu rodbinsku vezu, obzirom na ogromnu frekventnost ovog prezimena u svim krajevima Bosne i Hercegovine." Prema broju kuća, porodica je stara; KAMBERI - niko iz porodice ne zna da su doseljavali odnekuda. Kamberi su živjeli i u gradu. Kao prezime i mjesno ime je vrlo često. MILACI - ovdje su doselili iz Lusnića; MUSIĆI - doselili iz Kukavica na Kupreškom polju; OMERAGIĆI - preselili iz Podhuma; VELAGIĆI - doselili iz Golinjeva. Ranije su ovdje živjele DUDIJE - preselili u Vidimlije kod Glamoča, gdje su se prozvali Dudići; DIZDARI - preselili u Piragića Dolac.
Hrvati su: BADROVI - preseli iz Podgradine; BARACI - doselili iz Turjaka kod Sinja iza 1878. godine; BOLOTINI - iz Aržana u Dalmaciji; BRALE - iz Dicma kod Sinja; ČONDRIĆI - iz Sviba u Dalmaciji; ĆURAK - porijeklom od Duvna; DERONJE - preselili iz M. Gubera; DOLIĆI - Petrić donosi da su najstariji u Grborezima, no očito je pogriješio. Dolića nema čak ni u popisu Miletića iz 1813. godine. Vjerojatno su preseljeni iz Žirovića ili Gubera; JUKIĆI - iz Bitelića kod Sinja; KOPRČINE - doselili iz Graba kod Sinja iza 1878. godine; KOTARCI - iz Aržana u Dalmaciji 1924. godine; MAMICI - doselili iz Zidina na Buškom blatu; MARKOVI -preselili iz M. Gubera; MATICI - preselili iz Liskovače na Buškom blatu 1937. godine; PERKOVIĆI - iz Mijakova Sela; PODRUG - iz Dicma u Dalmaciji; SALAPIĆI -preselili iz Orguza; SUČIĆI - iz Dalmacije; SUDAR - ranije Kokanović. U Sinju su bili Tripalovi kmetovi;160 TANDARE - doselili iz Travnika; TEKLIĆI - preselili iz Komorana; VRDOLJACI - preselili iz Odžaka. Ranije iz Otoka kod Sinja; VUKADINI - preselili iz Srđevića. Daljim porijeklom iz Duvna.
U selu su živjeli Srbi ikavci JANKOVIĆI. Došli su iz Dalmacije. God. 1813. nije bilo pravoslavnog stanovništva u Grborezima.
KOMORANI
Selo se od puta pružilo u polje uz potok. No, kao i Grborezi, Komorani nisu 1882. godine imali, kao danas, kuće uz put koje povezuju selo sa glavnom cestom. Pod ovim imenom (Comorani) bilježi ga tek 1741. biskup Dragičević. Muslimanskog groblja ovdje nema. Pokopavaju se na groblju u obližnjim Grborezima. U selu su dva pravoslavna groblja, od kojih je jedno, zvano Jankovo groblje, manje i starije sa 7 stećaka nepravilne forme i utonulih u zemlju. U njemu su spomenici i križevi iz 1797. i 1803. godine. Groblje je vrlo zapušteno, a grobnice oštećene. Drugo je pravoslavno groblje novije. Zemlja je najvećim dijelom bila u rukama Borića, posebno površine zvane Begluk. Imali su mnogobrojne kmetove do Lusnića. Toponimi u Komoranima su: Begluk, Bent, Bililo, Boruše, Jankovo groblje, Krivuša, Mejdan, Obćinica, Saltaguša, Šćetuša.
Bošnjački rodovi su: BALJCI - preselili iz Bile 1878. godine; BORIĆI - pamte da su doselili iz Trilja kod Sinja početkom XVII stoljeća u grad Livno, nakon mletačkog osvajanja Dalmacije. U gradu je, sredinom XVIII stoljeća, živio Šabanaga Borić, utemeljitelj jednog Dar-ul Hadisa. Na padinama Dinare, sjeveroistočno od Sinja, postoji selo Borići. U selu ih drže za akrame (posjednike), što su doista bili. Imali su veoma krupne posjede na području Komorana, Gubera, i Grboreza, do Lusnića na drugoj strani polja. Porodica je doselila u Komorane u XIX stoljeću iz grada Livna i izgradila ovdje tvrdu kulu, od koje su ostale samo ruševine. Druge su im kule stajale u Livnu i između Piragića Doca i Rapovina. Danas je ostala samo jedna kuća Borića; GRAHE - Hasan Graho preselio je ovdje iz Ćaića. DIZDARI - preselili u Piragića Dolac; KALENDERI - doseljeni iz Livna. Drže da su starinom iz Turske; MILACI - preselili iz Lusnića. Jedna kuća Milaka u Komoranima bila je kmetsko selište koje su posjedovali Borići; MUFTIĆI - preselili iz Zabrišća; NUHBEGOVIĆI - preselili iz Podhuma; ŠEHIĆI -preselili iz Velikog Gubera. Živjeli su na kmetskom selištu čiji su vlasnici Borići; TUCAK (TUČO) - u XIX st. iselili u Jakir i Vidimlije u Glamočkom polju.
Hrvati su: DRINOVCI - preselili iz Gubera. Starinom su iz Drinovaca kod Ljubuškog; PERAJICE - preselili iz Orguza; ŠIŠKE - iz Studenaca u Dalmaciji; TEKLIĆI - preselili iz Ćaića; VRDOLJACI - iz Dalmacije; ŽULJEVIĆI - iz Otoka kod Sinja.
U selu su živjeli ovi Srbi ikavci: RADIĆI - doselili iz Glamoča 1946. godine; ŽDERE - preselili iz Gubera. Porijeklom iz Dalmacije.
DRŽANLIJE
Pod Držanlijama se danas podrazumijeva nekoliko zaselaka koja se smjestila sa desne strane rijeke Sturbe. Na topografskim mapama iz 1882. godine to su grupe kuća sa nazivima Golubić, Karijani, Trčić, Držanlija dolnja, Držanlija srednja i Držanlija Gornja. Tek 1768. godine Bogdanović donosi naziv Darxanlia, a Miletić 1813. godine Darxanlie. Pod ovim imenom su se podrazumijevale samo Držanlije, jer su Golubić (Golubich) i Karijani posebno zabilježeni. U ranijim popisima ne nalaze se ovi ili slični nazivi. Prema ovome su tek iza sredine XVIII stoljeća nastali nazivi Karijani, Trčić i Držanlija ili su tek tada formirana naselja. Prema broju kuća moglo bi prije biti ovo drugo. Zemlja je pripadala begovima Ljubunčićima. Ovdje su zemlje imali Pirije, Karaosmanovići, Borići i Stanišići iz Livna, Konte izt Držanlija, Hodžići i Milaci iz Grboreza, Ćupe i Burkići iz Gubera (na Golubiću), itd.
Muslimanski harem pod imenom Porobijino groblje nalazilo se sa lijeve strane Sturbe, ispod Karijana. Još jedan muslimanski harem je na uzvišenju iznad mlina Jakova Kelave. U blizini je i jedan stećak. Na katoličkom groblju ima manji broj starijih grobnica sa kvalitetnijim spomenicima. Begovi Ljubunčići su imali dva mlina u Držanlijama, a jedan Bećir-beg Hamzalajbegović. Preko Sturbe je izvor Lipo vrilo. Na području Držanlija su toponimi: Bajkova draga. Barjaci, Bioštica potok, Boruša, Brižine, Brkića brdo, Brljuša, Burekuša, Burjakuše, Ciganka, Crna stina, Cirkusa, Dervinjača, Dilke, Doći, Dražica, Gnjila, Golubić, Gohiša, Gradina, Jakuše, Jedžuša, Karjani, Kobilića brdo, Košuljice, Kukavice, Lazevica, Lipo vrilo, Lopar, Markovine, Mehinica, Osobine, Paljike, Pavića doći, Pločnik, Porobin gas(z); potok, Prikače, Raduša, Studenac, Škrilja, Terzuša, Trčić, Tur kuša, Vejzaguše, Zecovi dolac, Zidine.
Do 1878. godine u Držanlijama su živjeli Bošnjaci. Svi su iselili po okupaciji: BUREK - nekuda odselili; PIRIJE - preselili u Livno. Zadržali su još zemlje oko Držanlija i Zabrišća; SKAKE - odselili u Sarajevo; POROBIJE - na njih sjećaju toponimi: Porobijin gaz i Porobijino groblje ispod Karijana.
Hrvati su: BIJADERI (Beaderi) - preselili iz Lusnića; ĆURIĆI - preselili iz Podhuma; DALIĆI - preselili iz Priluke; DŽAJE - preselili iz Rujana; GALICI -preselili iz Grboreza; IVANKOVIĆI - preselili iz Bile; KONTE - bilo ih je 1815. godine u nekoliko sela; MAMIĆI - doselili iz Zidina na Buškom blatu; MARKOVI -jedan od Markova iz M. Gubera "ugovorio" se kod Galica; PERIŠE - doselili iz Srđevića; PERKOVIĆI - iz Mijakovog Polja; PLEHIĆI (ranije Vukadin) - iz okolice Duvna; POPOVIĆI - preselili iz Čelebića; PRAVDIĆI - došli iz Dobrog; ROGUŠIĆI -iz Dugopolja kod Sinja; VRDOLJACI - preselili iz Odžaka; VUKADINI - porijeklom od Duvna.
PIRAGIĆA DOLAC
Od Gubera prema Livnu, sa desne strane puta, smješteno je malo naselje Piragića Dolac. Piragića Dolac ime duguje istoimenoj porodici koja je preselila u grad po austrougarskoj okupaciji 1878. godine. Iznad naselja, na vrhu brijega gdje počinje jedna velika rivina, i danas stoji staro muslimansko groblje u kome su se ukopavali muslimani Velikog Gubera, Piragića Doca, Borića karaule i Rapovina. Osim što je zapušteno i neograđeno, ovo poveliko groblje ugroženo je danas i eksploatacijom pijeska (pržine) u njegovom podnožju. Nekoliko bašluka erozija je odnijela u dragu koja je presjekla groblje. Ovdje su imanja imali Firdusi, Piragići, Borići i dr. U Piragića Docu nalazi se vrelo zvano Česma koje ne presušuje.
U Piragića Docu živjeli su Bošnjaci: DIZDARI - doselili "na miraz" oko 1890. godine iz Grboreza; JAHJEFENDIĆI - oko 1890. godine prešli na Piragića zemlju; PIRAGIĆI - preselili u grad;
Srbi: PAŽINI - po vlastitoj predaji potječu iz Crne Gore. Bili su Piragićevi kmetovi.
SRĐEVIĆI
Između Lipe i Podgradine nema sela, što je začudno. No sa druge strane ovog uskog rukavca Livanjskog polja, u dužinu gotovo cijelog Tribnja od Bile do Podhuma, smjestilo se selo Srđevići. U popisu bosanskih spahija 1711. godine upisano je selo Budimić u hlivanjskoj nahiji, što može biti današnji Budmilić. Budimić je tada bio timar spahije Mustafe, vrijedan 6.000 akča. U austrogarskim topografskim mapama iz 1882. godine Srđevići su prikazani kao veoma razvučeno selo sa nekoliko izolovanih i međusobno udaljenih zaselaka: Budmilić (danas kažu Budmalić), Srđevići, Potok, Bužnica i Odžak.
U prvom turskom popisu iz 1485. godine upisano je selo Bužani (Božani). Pod sadašnjim imenom spominje se tek 1741. godine (Sargevichi). U selu je staro napušteno Šarića groblje, a seljani kažu da nailaze svugdje na stare temelje. U Šarića groblju je nekoliko oštećenih spomenika ijedan križ na kome je natpis iz 1814. godine. U Gornjoj mahali, u zaseoku Budmaliću, na manjem uzvišenju, smještena je velika nekropola sa oko 100 stećaka. Veći broj ih je oštećen, nepravilnog su oblika i amorfnih formi. Među njima se izdvaja jedan sa dvjema figurama raširenih ruku i psom, te polumjesecom i krizom.
Istočno od Budmalića, uz put, također su dva stećka. Stećaka ima i u zaseoku Šušnjić. Dio ih je u krugu katoličkog groblja. U katoličkom groblju ima izvjestan broj nadgrobnih spomenika sa početka XX stoljeća. Srđevići imaju 5 javnih bunara: Šarića (Vukadinov), Česma, Vrdoljakov, Očkarevac i Novak. Šarića (Vukadinov) je u istoimenom zaseoku i dubine je oko 6 m. U njegovoj blizini je i bunar Česma. Vrdoljakov bunar, dubok oko 6 m, ne presušuje. Očakarevac je plići, ne presušuje, ali je manje izdašnosti. Bunar Novak, koji ljeti presuši, nalazi su ispod zaseoka Odžak, krajnjem dijelu Srđevića prema Podhumu. U kišno doba pored njega teče potok i ulijeva se u njega.
U selu su ranije živjeli Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Toponimi u Srđevićima su: Ajazovine, Alčevina, Bare, Begov dolac, Begovača, Brda, Budmalić, Burišće, Bužnica, Cerova glavica, Ceruše, Čalor-livode, Donji uvrat, Džankuša brdo, Gaguša, Gornja mahala, Gradine, Javorak, Kotline, Krčevine, Kukavice, Mašet, Mlava potok, Mujina livada, Njivice, Novak, Očkarevac, Odžak, Opačica potok, Oskaruša, Parlić, Perala, Perline, Podbarem, Pogrebnica, Ponori, Potok, Površje, Ramikuša, Skladi, Srđevići, Strane, Šarića groblje, Šušnjić, Uža, Vuče stine, Vučpolje, Zgoni.
U Srđevićima živjelo je više porodica livanjskih BRKIĆA. Ovdje su kuće imali Mahmutaga Brkić, sin Numanagin i Zulfo Brkić, sin Dervin. Kmetska selišta posjedovali su i njihovi rođaci: Salihaga, sin Huseinage Brkića koji je odselio u Istambul, njegov brat Mahmutaga, te Nasko Brkić, sin Dervin koji je odselio u Skadar. Odžak Brkića bio je u zaseoku kod Podhuma, od čega mu ostade ime Odžak. Pored njih, svoj odžak nekada su tu imali i Durakbegovići, kasnije Durutbegovići. Odžak se nalazio u današnjem zaseoku Srđevića Budmiliću. Možda je tu bila i ona Durakbegovićeva kula koju opljačkaše braća Milanović oko 1685. godine kada su namjerili pobjeći Mlecima.
Krajem XIX stoljeća vlasnici Begovog Doca, koji se vodio kao jedno od zemljišta u tri kmetska selišta Vukadin, bili su braća Jusuf-beg, Mahmut-beg, Omer-beg i Bećir-beg, sinovi Derviš-bega Duratbegovića iz Doca kod Bugojna. Osim njih kmetove su imali i djeca Zaim-bega Duratbegovića iz Doca. Ispod sela su zemljišta zvana Gaguše i Ajazovine, prema dvjema bošnjačkim porodicama. Ajazi su živjeli u Livnu, a begovi Gagići u Livnu i obližnjim Vržeralima i Podgradini."
Od Srba koji su živjeli u Srđevićima zna se za ŽDERE i ČARANE. Ždere su iz Dalmacije doselile u Donje Rujane, a odatle u Srđeviće. Odselili su u Guber. Ove Ždere mogu imati veze sa muslimanskom porodicom u sinjskoj krajini sredinom XVII stoljeća. Tada je u sinjskom selu Turjaci vlasnik zemlje bio musliman Mihat Ždero.
Danas su ovdje samo Hrvati: BADROVI - preselili iz Podgradine; CURICI -doselili iz Korita; KASALO - doselili iz Prologa; KELAVE - preselili iz Dobrog; KNEŽEVIĆI - preselili iz Vržerala; KUPREŠANI - sa Kupresa; KUREVIJE - ovdje su 1815. godine; MAMICI - doselili iz Zidina; MATANI - doselili iz Orguza; OJVANI -ovdje su 1815. godine; PERIŠE - 1741. godine su u Ljubunčiću; ŠARIĆI - preselili iz Grabovice, a ranije iz Dalmacije; ŠUKANI-VIDOVIĆI - preselili iz Dobrog; VRDOLJACI - vele da su od Imotskog. Ovdje su 1741. godine; VUKADINI - tvrde da su doselili od Duvna.
